Budući da i druge kolegice i kolege mogu imati slične dileme, daje se slijedeći odgovor. Ovaj je odgovor poslan i studentima na njihove e-mail adrese.

Detaljnije o stvarnim pravima na tuđoj stvari, a time i služnostima i realnim teretima, studenti uče u Stvarnom pravu. U okviru opcionog predmeta nam je bitnije bilo kako će se upisati određeno pravo. Međutim, naravno da su ova pitanja povezana i neodvojiva, zato slijedeći odgovor.

Služnosti su stvarna prava na tuđoj stvari, dakle prije svega teret (to je značajno shvatiti zbog načina upisa). Titular prava služnosti je ovlašten koristiti tuđu stvar u određenom obimu, što zavisi od vrste služnosti. Npr. ako se radi o stvarnoj služnosti prolaza, može se ugovoriti da samo pješak može prelaziti livadu, vremenski ograničeno npr. u vremenu od** do**, da se može provoziti i automobili itd. Kod ličnih (osobnih) služnosti npr. plodouživanja, plodouživalac je u posjedu stvari, koristi je i ubire plodove, a vlasniku poslužnog dobra ostaje samo golo vlasništvo (nuda proprietas). Služnosti uvijek pretpostavljaju poslužno dobro. Svakodobni vlasnik poslužnog dobra je dužan trpjeti služnost. Ovdje je potpuno jasno, ako je u pitanju poslužno dobro onda se služnost upisuje u list C.

Kod stvarnih služnosti poslužno dobro je uvijek nekretnina, kod ličnih to može biti i pokretna stvar i pravo. Na ovom opcionom predmetu nas samo zanimaju stvarne i lične služnosti koje se osnivaju na nekretninama.

Poslužno dobro je nekretnina, a obavezno lice je svakodobni vlasnik nekretnine. Znači ako je lice A osnovalo služnost, pa umre, služnost ostaje na nekretnini koja sada pripada njegovim nasljednicima. Ako lice A proda nekretninu licu B, lice B je kupilo opterećenu nekretninu. Ono je za ovo opterećenje znalo, jer je služnost bila upisana u zemljišnu knjigu. Čak i u situaciji da služnost nije upisana, a za nju je kupac mogao znati, kupio je opterećenu nekretninu (npr. obišao je livadu i jasno je mogao vidjeti utabanu stazu kojom prolazi susjed – titular služnosti).

Ko je titular prava služnosti? Odgovor je različit, zavisno od vrste služnosti.

Kod ličnih služnosti to je tačno određeno lice. Ova prava su neprenosiva i nenasljediva. Lične/osobne služnosti su strogo lična prava i nisu u prometu. Za brisanje služnost koja je osnovana za jedno lice sve dok je živo dovoljan je dokaz o njegovoj smrti.

Kod stvarnih služnosti je ovlašteno lice svakodobni vlasnik povlasne nekretnine. Stvarna služnost “prati” nekretninu, na određeni način je njen pripadak. Ko god postane vlasnik te nekretnine, biće titular služnosti. Ni stvarne služnosti nisu prenosive, ali ako se prenese vlasništvo na nekretnini, pravnim poslom ili nasljeđivanjem, stjecatelj odnosno nasljednik stiče nekretninu i služnost.

Ovakva konstrukcija postoji i kod stvarnih tereta: i oni mogu biti osnovani realiter (paralela sa stvarnim služnostima) i personaliter (paralela sa osobnim služnostim). U prethodnom je pasusu moguće riječ “služnost” zamijeniti sa riječju “realni teret” i dobiti odgovor na pitanje šta su i kako se upisuje realni tereti.

U prethodnom su opisane sličnosti služnosti i stvarnih tereta.

Između njih postoji osnovna razlika i to u karakteru obaveze vlasnika poslužnog dobra.

Jedno od temeljnih načela služnosti jeste da vlasnik poslužnog dobra nikada nije obavezan na aktivnu radnju (davanje ili činjenje); služnosti se nikada ne sastoje u činjenju ili kako ste učili u rimskom pravu servitus in faciendo consistere nequit. Vlasnik poslužnog dobra je obavezan na trpljenje, pati,  (da dozvoli nešto što bi inače mogao zabraniti – npr. mogao bi svakome zabraniti prolaz preko svoje parcele)) ili na nečinjenje, non facere, (da ne čini nešto na šta bi kao vlasnik bio ovlašten – npr. da ubire plodove na svojoj nekretnini).

Obaveza vlasnika poslužnog dobra koje je opterećeno realnim teretom – on je obavezan na činjenje (facere) ili davanje (dare). Npr. da mjesečno plaća određeni iznos vlasniku jedne (povlasne) nekretnine ili da plaća određeni iznos tačno određenom licu (ovdje se radi o stvarnom teretu zasnovanom personaliter). Obaveza može biti da npr. svakog proljeća uzore određenu parcelu (realni teret zasnovan realiter) ili da dok je lice A živo svakog proljeća uzore njegovu parcelu (realni teret zasnovan personaliter).

Dio pitanja da li “opterećeni dobija protunaknadu srazmjerno nekretnini koja je pod teretom”, nisam potpuno razumjela. Ali, prvo, opterećeni ne dobija ništa, on je dužan platiti naknadu. Kolika će ta naknada biti zavisi od dogovora. Nema prepreke da npr. neko ustupi svoju nekretniu vrijednu 1.000.000 KM, a zauzvrat novi vlasnik bude opterećen plaćati iznos od 100 KM mjesečno ili obrnuto. Ovaj odnos je stvar dogovora između vlasnika poslužnog dobra i titulara realnog tereta.